Riječ. Jedna. I kraj. Bol. Gospodski sjaj.
Nikada zapravo i nisam znala "napisati" tu riječ.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
title: Zadnji let za Sarajevo. Trebala bih, možda, ovaj post načiniti uvodom za blog koji ću pisati, no baš u trenutku kada sam se spremala učiniti isto, oglasila se melodija zvona što već dugi niz godina stoji pred mojim vratima. Ustala sam od kompjutera i odjurila otvoriti vrata. Bile su to mamina rodica i njena kćerka. *** "Skini naočale da se slikamo." reče moja sestra skidajući joj iste. Luckasta šesnaestogodišnjakinja bucmastih rumenih obraza i tamnosmeđe kose se nasmiješi na to, ističući preslatke bisere u ustima. Pogledah ju na displeju fotića koji sam čuvala u rukama ne bih li načinila fotku. Nemoguće, prošlo mi je kroz glavu. Nešto strašno jako, no veoma kratko me je zapeklo u predjelu srca. U kutovima mojih plavozelenih očiju stvoriše se mramorno hladni kristali. Suze. Dovraga! Jebemu, tako je lijepa. Ne, to nije bila ljubomora. Bila je to patnja na samu pomisao da je budućnost te djevojčice već određena pri njenom rođenu. Doktori su joj zauvijek uništili život osudivši je na polovičnu sljepoću do kraja života, bez lijeka. A ona još nije bila ni svjesna toga! *** Znam da sam uvod trebala malo drugačije početi. Postovi neće biti u ovom stilu, ali ovo sam jednostavno morala napisati. Jedan komentar je dovoljan, i to samo onaj u kojem se vidi da ste pročitali post. A o meni ćete saznavati kroz naredne postove. Pozdravček i pusse. Komentiraj|39|
|
|